Početna

Naslovnica
   Strukovnjaka


Neka budući
   ekonomisti i
   ugostitelji znanja će
   stjecati u novoj
   zgradi

Uspjeh potaknuo
   planove

Dnevnik
   VIRO-EXPO 2005.

Mjesto gdje su svi
   uslužni

Slađanino 'Svitanje'
   za pobjedu

Iskustvo gubitka

Položaj djece u
   svijetu

D. Strugar,
   S. Janković i M. Han
   - autori najljepših
   ljubavnih poruka

Odgovori stižu na
   kraju predstave

Kako se ponašamo
   u kazalištu

Može li tko probuditi
   Viroviticu iz
   (glazbene)
   učmalosti?

Drugi od šest
   (nogomet)

Impressum
 

 

U LANJSKO PROLJEĆE I OVE ZIME OPROSTILI SMO SE OD TROJE NAŠIH UČENIKA - PRIJATELJA, KOLEGA, KOJI SU ŽIVOTE IZGUBILI NENADANO I TRAGIČNO. DANAŠNJI 4.D OSTAO JE BEZ SANDRE GRUBIĆ I MARKA CRNKOVIĆA, A 2.D BEZ MAJE KOŽIĆ. NO ŽIVOT IDE DALJE. KAKO GA ŽIVIMO S VELIKIM GUBITKOM?


Bilo je to tako bolno
 

       Bio je to jedan obični utorak, kao i svaki do tad, običan, ali samo do 22 h. Zazvonio je mobitel, javila sam se očekujući pitanje iz knjigovodstva ili da čujem neku novu foru, ali nije mi bilo upućeno pitanje, već vijest koja me potresla. Nije to bila vijest, bila je to rečenica iz nekih uplašenih usta: 'Maja nije s nama više.' Ta rečenica unijela je tugu u noć koja je ionako bila tužna, unijela tugu i zauvijek obilježila naše živote. Bilo je to tako bolno, tako strašno da nisam mogla vjerovati u to što sam čula, stalno sam u sebi ponavljala rečenicu: 'To ne može biti točno.'

       Ujutro sam ustala i otišla u školu razmišljajući kako sam sinoć usnula ružan san, san koji ne može bit java. Ono što nisam željela, onaj san pretvorio se u javu u onom trenutku kad je vrata razreda otvorila ravnateljica sa suzama u očima, a onda i naša razrednica ne skrivajući suzne oči. U cijelom razredu zavladala je tišina, bolna i teška tišina u kojoj su se čuli samo jecaji i riječi ravnateljice koja nas je pokušala utješiti, pokušala reći riječ koja bi nam ublažila tugu, ali riječi nije bilo, sve riječi u tim trenucima za nas su bile suvišne. Suze koje smo svi skrivali počele su teći, a srca nam se stegla kao da je netko stavio sol na ranu. Tog jutra i sunce je obasjalo grad, ali bio je to tužan sjaj kao da je i ono osjetilo bol. Izašli smo iz razreda da pokušamo sabrati misli, no na svakom licu vidio se samo tužan pogled, samo suze. Svatko od nas u tim trenucima mislio je na Maju, na njen odlazak koji je bio tako tih, tako nenadan. Ali skupili smo snagu, morali smo je skupiti kako bismo našu prijateljicu ispratili dostojno jer je ona svojom dobrotom i svojim osmijehom, kojeg je bilo za svakoga, to i zaslužila. U našim srcima otvorila se nova rana, zbog takvih rana djeca se pretvaraju u odrasle osobe jer bila je dio naše velike obitelji, dio koji nismo željeli izgubiti. Ima nešto jače od nas ljudi, nešto što je htjelo da baš Maja bude anđeo koji krasi nebo. Otkad te nema, dani više nisu isti, ja, kao i cijeli razred nismo svjesni da te nema, jer ti ćeš zauvijek biti u našim srcima i mislima.
       Tvoj 2.a.

Anamarija Katalenić
 


Tvrđava koja se ne ruši


       Jutro 30. 05. 2004. godine zauvijek je ostavilo trag kako u mom, tako i u životu mojih prijatelja iz razreda.

       Osjetili smo veliku prazninu oko sebe, jer nam je jedna noć otela dvije osobe iz našeg 'krda'.

       Okrutna sudbina zadala nam je udarac u najbolnije mjesto, a nismo ni znali kako da vratimo što nam je ukradeno. Jednostavno nismo mogli vjerovati da se to nama dogodilo. Mislili smo da je to noćna mora iz koje nikako da se probudimo.

       Svi smo se nadali da će Sandra i Marko sutradan doći u školu, da su se samo našalili s nama. Novine su pisale o toj velikoj tragediji, na svim vijestima izgovarali su njihova imena, ali mi to nismo mogli prihvatiti. To su bili neki drugi Marko i neka druga Sandra.

       Nije bilo osobe koja ih nije poznavala a da nije zajecala gorkim suzama. Plakali smo najviše zbog mladih života koje je tek čekao pravi život. Poslije pokopa stalno smo išli k njima, jer oni nisu mogli k nama. Nismo ih mogli napustiti. Bili su i dalje dio našeg razreda, našeg svega.

       Sada svatko od nas u dubini sebe zna da Crni i Sandra nisu tijelom s nama, no dušom jesu. Njihove klupe su slobodne, nitko nije zauzeo njihovo mjesto. Zajedno smo počeli, zajedno ćemo i završiti. Naši prijatelji nisu mrtvi, jer sve dok su u našem sjećanju i srcu, oni žive. Ovu bitku sa sudbinom mi dobivamo.

Nena Korica, 4.d
 

KAKO BISMO USPJELI PREVLADATI TEŽAK GUBITAK I NOSITI SE SA SVOJOM BOLI, POMOĆI NAM MOGU STRUČNJACI. U OVOM BROJU LISTA O TOME PIŠE MR. SC. ELVIRA KOIĆ, DR. MED., VODITELJICA ODJELA PSIHIJATRIJE U OPĆOJ BOLNICI VIROVITICA


Govoriti o smrti, znači govoriti o životu


       Smrt drage nam osobe uvijek dođe nenadano. Gubitak otvori rane koje dugo zacjeljuju. Teško si je predočiti budući život bez pokojnika. U odnosu na veličinu gubitka, sve drugo je sporedno i nevažno.

       Toliko riječi sućuti smo čuli i sami smo ih izgovarali, a sada više zbunjuju nego što tješe. Treba nam samo netko tko će blago, nenametljivo i diskretno stati uz nas, tješiti.

       No, taj prolazni život se nastavlja. Smrt je samo njegov završetak, univerzalno i nezaobilazno iskustvo s kojim se svi ljudi susreću kad-tad. No, preživjele pogađa na jedinstven i osoban način. Nikoga ne ostavlja ravnodušnim, potrese svakog duboko i probudi mnoga pitanja koja uobičajeno ostavljamo po strani.

       Odjednom postajemo svjesni da ćemo i sami jednom umrijeti, a pred vlastitom smrću nas hvata tjeskoba. Još uvijek je to gotovo tabu tema, kao da se bojimo da ćemo je spominjanjem prizvati.

       Gdje je granica života? Što je to? Je li to prekid, konačna propast, uništenje, ili je to prolaz, prijelaz, promjena, novi početak? Što biva s pokojnikom? Kakva će biti moja smrt? Hoću li dugo trpjeti? Hoću li umrijeti sam, napušten ili će netko biti uza me?

       Kako da tu negativnu energiju emocionalnog gubitka pretvorimo u pozitivnu energiju borbe za prihvaćanje nove stvarnosti i odnosa koji su sada nastali?

       Zapravo ne bismo trebali razmišljati o smrti, već o budućem životu. Kako svjesnije i savjesnije živjeti, što ponajprije znači razlučivati važno od nevažnoga i učiti se odricanju. Nije važno imati sve što poželim, već promišljati što mi je zaista potrebno. Na prvom mjestu mi trebaju biti ljudi, bližnji, njihove potrebe, nevolje i radosti. Što mi više bude stalo do bližnjih, što više budem pomagao, surađivao, dijelio nevolje, to ću sebe smatrati manje važnim, lakše ću opraštati, život će biti bogatiji. Strah od smrti bit će manji, prihvatim li svoj život kao zadatak i osobno svjedočanstvo.

KAKO PRIHVATITI GUBITAK

       No, sada je tu duboka tuga i bol. Ne treba je se stidjeti, već je prihvatiti i izraziti na svaki način. Jedino tako ćemo konačno jednog dana uspješno prihvatiti realnost gubitka. Tugovanje i "žalovanje" su procesi kojima prorađujemo negativne emocije koje se stvaraju gubitkom kao što je npr. smrt drage nam osobe. Sinonim za ovu riječ u engleskom jeziku je "mourning", što se može prevesti i kao oplakivanje. Nostalgija bila bi žalovanje za nekim prošlim stanjem, a melankolija žalovanje za nekim stanjem kojega nikada nije bilo.

       Žalovanje najčešće počinje nijekanjem da se smrt uopće dogodila. Osobe se povlače u sebe, pate, osjećaju psihičku bol, krivnju za smrt bliske osobe, pokazuju neprijateljstvo, ljutnju prema umrloj osobi, plaše se da će i druge bliske osobe umrijeti, traže da se njihove svakidašnje aktivnosti i dalje redovito obavljaju.

MOŽEMO LI SMANJITI OSJEĆAJ BOLI

       Svatko od nas ima svoje, drukčije, viđenje smrti pa prema tome i različit način suočavanja s emocijama i reakcije na njih. Sve te reakcije su normalne i potrebno ih je izražavati.

       Uobičajene reakcije na gubitak voljene osobe: depresija, povlačenje iz društva, usamljenost, poricanje/negiranje, mržnja, plakanje, nesanica, iscrpljenost, obamrlost ili tupost, nedostatak koncentracije, razmišljanje o vlastitoj smrtnosti.

       Postoje strategije kojima smanjujemo osjećaj boli. Neke od najčešćih su razgovor s nekim o gubitku, bavljenje drugim stvarima, razvijanje nekog novog interesa, vrijeme samo za sebe, a najviše ipak korištenje sustava socijalne podrške obitelji, prijatelja ili profesionalnih savjetnika.

       Pomaganje nekom u suočavanju sa smrću može biti izuzetno teško, pogotovo kada misli da nitko ne zna kako se on osjeća.

       Ako znate nekoga tko je nedavno izgubio voljenu osobu najbolje je da mu dozvolite da sam ispriča kako se osjeća. Ako treba nekoga za razgovor, dajte mu do znanja da ste uvijek tu za njega. Neki ne izražavaju rado emocije i radije bi bili sami.

       Smrt može biti i uzrok mnogih samopredbacivanja, naročito ako je došla nenadano: "Tolike sam nesporazume i svađe mogao izbjeći! Zašto sam joj posvećivao tako malo vremena? Da sam bio barem tolerantniji, obzirniji, spremniji na pomoć, strpljiviji! Toliko sam je puta uvrijedio, a nikad se ispričao."

       Sada čovjek mnogo toga vidi u drugačijem svjetlu. "Toliko smo si toga imali priliku reći. Sada je kasno." I to i još mnogo toga opterećuje savjest. Želja da ono što je prošlo popravimo, peče. Ima ljudi koji zbog toga sami sebe kažnjavaju; ne prihvaćaju nikakvu utjehu, niti onu koju im pružaju dobronamjerni ljudi niti vjera. Smatraju da su prema pokojniku dužni ostati neutješeni. Takvo stajalište nije rješenje.

       Ako smo našem pokojniku za vrijeme ovoga života nanijeli kakvu nepravdu, ako smo mu uskratili oproštenje, ako se nismo pomirili - prvi je korak da bez izgovora stanemo iza onoga što je zaista bilo. A zatim, da upravo na onom području na kojem smo zakazali, odsad svoj život mijenjamo u pozitivnom pravcu.

       Možda je tu smisao smrti: da se preživjeli promijene.

ŠTO JE ŽALOVANJE

       Žalovanje može biti kratak ili dug proces, ovisno o karakteristikama osobe i vrsti gubitka, odnosno dužina i intenzitet žalovanja traje onoliko dugo koliko smo jako bili vezani za osobu koju smo izgubili.

       Prvo se javlja šok, nevjerica, negiranje situacije u kojoj smo se našli, a nakon toga se javlja ogromna količina tuge. Emocije koje se još pojavljuju u ovoj fazi su i usamljenost, osjećaj gubitka, anksioznost. U ovoj fazi se često dešava da ne možemo jesti, jer nam je organizam orijentiran da druge misli i druge stvari, ne možemo spavati, boli nas glava. Jedna je krajnost izbjegavati sve objekte, mjesta i stvari koje nas povezuju sa osobom koju smo izgubili, a druga izuzetno se jako vezati za takve objekte ili mjesta. Često "razgovaramo" sa osobom koju smo izgubili, najčešće na mjestima na kojima smo boravili zajedno. Često nas netko drugi podsjeti na osobu koju smo izgubili, različita mjesta i stvari stalno povezujemo sa tom osobom. Nakon ove, slijedi faza ljutnje na osobu koju smo izgubili - zašto nije pažljivije vozila, zašto nije živjela zdravijim životom, zašto nije… Tako nam je lakše nositi se s bolom jer tugu maskiramo ljutnjom. U ovoj trećoj fazi česta su i neka neprihvatljiva ponašanja - okretanje piću, agresiji (prema sebi ili prema drugima), ovisnostima…

       U posljednjoj fazi osoba prihvaća gubitak i okreće se budućnosti. To je teško, jer imamo dojam da ćemo iznevjeriti osobu koju smo izgubili.

       Važno je npr. preurediti svoju okolinu i svoj životni prostor i poći dalje. Nije dobro čuvati sve predmete i sve stvari osobe koje smo izgubili i stalno iznova poticati tugu. Za sjećanje su izmišljene obljetnice. Uspomene su ono što nam je i ostalo i njih se nikada ne treba odreći. Izgubljenu osobu nikada nećemo moći prežaliti. Zauvijek će nam nedostajati.

       No, baš zbog toga se trebamo okrenuti budućnosti i svaki dan živjeti kao da je posljednji. Smireno i radosno.

 

 
Posljednja promjena je napravljena 17.03.2005. godine